Juče,
7.juna,još jedne divne sunčane subote, uz dozvolu opštine Tivat da koristimo
javni prostor, a pod pokroviteljstvom „Expeditia“ i fondacije „Ana Lindh“, Sove
su se igrale. Kad sam sinoć vidjela fotografije sa „igraonice“, istog časa
sam morala da učestvujem.
Parafraziraću
Egziperija: Ja sam danas bila ozbiljan čovjek i morala sam mnogo da radim, mnogo da radim, a ozbiljni
ljudi uvijek mnogo rade. A onda kaže Mali Princ: Ozbiljni ljudi su strašno
dosadni; uvijek negdje žure i nikada nemaju vremena da se igraju.
Dok
sam ja tako bila ozbiljan čovjek i svima davala da vide moj super-ego ozbiljnog
radnika, krila sam neki alter- ego, koji je pjevušio: „Lutkoo moja, lučiice,
hajde da igraamo, lutko moja, lučice, barem danas saamo“.
Sjetila
sam se riječi te dječije pjesmice, koju je pjevala moja drugarica u, mislim,
prvom osnovne. Valjda za slet. I kao da se jutros desilo, sjetila sam se te
moje, vjerovatno prve, ljubomore. Da ostavim
po strani što sam bila ubijeđena da bih ja to bolje otpjevala,
upečatljivost uspomene dolazi od nježnosti koju je druga djevojčica pokazivala
prema lutki. Držala je u rukama, kao bebu, gledala je i pjevala joj. Možda se
zbog toga nikad nisam puno igrala sa lutkama. „E, vidjećete vi, kad mi sad
niste dali, nikada se više neću igrati; a onda ćete vi to da shvatite, i
pokajaćete se, ali biće kasno!“ Postala sam ozbiljna, čitala sam mnooogo
knjiga, iz kojih su oživljavali likovi i radili svoje u tom pozorištancetu pred
mojim očima. Imala sam devet godina kad sam pročitala „Dnevnik Ane
Frank“(tatina mala pametnica!) i mislila sam kako je njoj super: ne mora da ide
u školu, ima s kim da se igra, a čak je ni ne puštaju da ide u pekaru po vrući hleb. Da ne
objašnjavam kako sam uspjela tako dobro da shvatim, a kad je zapanjeni tata
pokušao da mi objasni, mama ga je pogledala u smislu:“Kako ti samo pada na
pamet da to pričaš djetetu! “ Nekad smo
veliki, a nekad smo mali.
Kao
otkrovenje konotacije i metafore došao mi je Egziperijev udav koji je progutao
slona. Ahaaa! To li je! Neko vidi a neko ne vidi! Mali čarobnjaci i normalci-bezjaci!
Kao
student, igrala sam se sa malom rodicom. Rezala bih lutkice iz zabavnika i
oblačila joj ih.Ono: Obucite Hogarovu Helgu, i slično. Snaha se oduševljavala
što imam toliko strpljenja za igru sa djetetom, tako da nisam sigurna da sam
joj priznala da sam negdje usput to prestala da radim zbog detenceta pored
mene. Ipak sam ja ozbiljna djevojka.
Kad
bih kupila djeci igračke, ja sam morala da ih otpakujem. Da se djeca ne bi
povrijedila onim žičicama iz kartona. To sam govorila sebi, kao ozbiljna i
odgovorna žena.
Da se
više ne ofiram, kad sam vidjela slike sa ovog LUTKAS-a ( lutka na sovin način),
pitala sam se: Kad smo to veliki a kad smo mali.
Da li
smo veliki ako smo ozbiljni? Da li smo mali ako se igramo?
Posle
„Ane Frank“ sam počela bolje da shvatam „šta je pisac time htio da kaže“, kad
kaže: „Život je ljeskava površina satkana od krpica svjetlosti i krpica
tame“(Desnica), „Život je jedno ništa između dva sna“(Lalić), „Čovjek je klatno
između smijeha i suza“(trenutno zaboravih), et cetera, et cetera.
Sve je
to tačno. Zato treba da hvatamo osunčane i tople jabuke kvaka na vratima, da
tražimo put ka izlazu iz magle, i da se smijemo što više. Da maknemo to zrno graška što nas žulja, ili
bar da ne koncentrišemo život oko njega, i
da se igramo.
Ko zna
moj osmijeh, zna i da sam ozbiljna po tom pitanju!
