Dan bez automobila

Evo me opet, vrlo brzo nakon prošlog javljanja, u preletu preko novih događanja.

Ove se sedmice obilježava Nedjelja bez automobila, pa smo mi nešto kao planirale da se razbacamo po tivatskim jednosmjernim ulicama, da ih iscrtamo strelicama i prolaznike usmjeravamo ka Pinama , gdje će biti (neko) centralno događanje. Onda smo čule da nema šanse da se ulice zatvore za saobraćaj (valjda  je ovo „city“ tj.siti, što znači suviše veliki da bi mogao pješke da se prođe od tačke A do tačke B), već da će biti zatvorena samo jedna ulica. Kad sam to nagovijestila nekom našijencu, spočitano mi je otprilike ovako: „Što ti je, jadna. Ko će ti zatvorit saobraćaj!“ I bi tako!

U suštini ne znam odakle nam takve (dez)informacije, valjda nas je  zaveo naslov projekta.

Elem, dežurna (polu)zatvorena , recimo, ulica bjehu Pine. Malo smo revidirale broj neophodnih učesnika da bi se ostvario projekat. Sovice zadužene za sporedne uličice su mogle da ostanu doma da spreme: rođendanski ručak ( Srećan porođaj, mama!), veš u mašinu i prašinu tamo gdje joj je već mjesto, majstore (jesu li kasnili?), a nas par smo pokupile jutene jastučiće (konačno bi bio red da kažemo: Hvala Kopa kafi!), trake za „ramove“, krede (bijele i u boji) i krenule u nove volonterske pobjede.

 „Hoćemo li taksijem ili pješke preko Porta?“, pitam ja, a slijedi odgovor:“ E baš bi bilo dobro da dođemo taksijem na Pine da obilježimo Dan bez automobila! I zadržimo ga malo duže dok izvučemo stvari, da nas bolje vide!“

Djeca su počela da pristižu dok smo još oblikovale ramove, i odmah su se, naši, izgleda, najvjerniji fanovi, dali u maštanje. -„Je l možemo da crtamo šta hoćemo?“ –„Može sve sem automobila!“

Dok smo oblikovale španju, igrali su je po gotovim kockicama, nestrpljivi da se završi taj dosadniji dio posla.  „Nikada se neće ponoviti isti ptice let, niti se vratiti čiji život u djetinjstvo“- kaže Desanka Maksimović.

Odskakutala sam je jednom, mada je dio prisutnih već znao pravila, možda zahvaljujući iskustvu sa španjama (sad španjom, pogledaj prethodni zapis!)

Okviri su se formirali dok je bilo (molerske) trake, djeca su se smjenjivala oko njih. Neki bi došli, nacrtali i pošli, neki su dopunjavali već postojeće, a nekima je i to bilo malo, pa su crtali van ramova. Crtali su srca, kuće, cvijeće, a slatko je i malo plavo slonče.

Slatko je u stvari sve, jer je ovo bio još jedan divan sunčan dan, čija se ljepota može vidjeti i ako pješke, trotinetom ili biciklom neko napravi koji đir.

PS: Jedan Smart automobil je dva puta prošao dijelom uz more, a nisam uspjela da mu uslikam registraciju!!!

Tekst: Marija Jevtić
Fotografije: Danijela Stipanić

PARK(ING) DAY

 iliti piknik iliti teferič dej-

planiran je već duže vrijeme, još otkad smo prvi put čuli da Expeditio želi da uradi nešto takvo. „Hoćemo, hoćemo, naaaravno da ćemo da učestvujemo“, odmah smo rekle, mada smo još liječile žuljeve po rukama od pletenja i lupanja pločica za „Španje i tkanje“.(Usput rečeno, ako u nekom dvorištu vidite šarenu španju, prijavite nam, jer je neko „otuđio“ iz parka.)

Pitale smo se šta bismo mogle da radimo na Park(ing) deju. Ljeto tek izmiče, mi smo svaka gledale svoja posla te se nismo okupljale, prevruće je za neki veći projekat. Tako smo skontale da je najbolje da stvar uzmemo zdravo za gotovo i da na svom parking mjestu napravimo parkić  tj.pikničić. Na zemlju ide ćebence: uzele smo jedno karirano(tako je u svim crtaćima) i kao dodatak, jer kola su ipak veća od naših, ovaj, leđa, još jedno, koje je vrijedna sova skinula sa drveta u tivatskom parku (a koje vrijedna ruka nekog domaćeg piromana nije uspjela da spali).

Oko ćebenceta smo, za sjedanje, postavile naše jastučiće od jute ispunjene najlom kesama. Pa smo pokupile torbice od platna i starih farmerki, i korpe za piknik, te ih napunile mafinima, fruštulama, projom i voćem. Pa smo skinule sa ormara i izvukle iz ladica razne domine, mikada, čovječe ne jezi se i slično, i nismo bile mnogo istraumirane bez laptopa. Uzele smo svjećice i teglice, da nam osvijetle, uljepšaju i romantiziraju prostor.Da ne prljamo, pepeljaru smo napravile od limenke, recimo, graška.(„E,važno je da imaš cigar“, napomena jednog juniora.) Sve je to išlo brzo,još nam je trebala „debela ladovina“. Posadile smo drvce,ali ono nikako nije htjelo da miruje u uskom prostoru, pa se mudra sova dosjetila da“nužda zakon mijenja“, „posadila“ odvodnu cijev, obukla je u prepoznatljivo šareno šalče, od zelene žice smo uvrtali „grane“ i tako napravile gnjezdašce za naše sova priveščiće. Nije nam baš bila debela ladovina, al nije baš ni da nam je trebala u Kotoru od 5 do 8 post meridiem.

 Igrom slučaja, juče je bilo 20 godina kako je Crna Gora proglašena ekološkom državom, a mi čule da se broj deponija nije smanjio.“Ekologija, to je čovjek u svijetu koji sam uništava“, rekao je jedan mudri čovjek, a nama je bilo lakše da „drvo“ predstavimo kao deponiju. Ili obrnuto?

Malo smo se uplašile da smo statične, ali kad su pored nas počeli da igraju salsu, ufff!!! To je bila prava stvar! Jedna igra sa profesionalcima, neke igraju uz naše ćebiće, a ja izvaljena „na meku dušeku“, ko...(kako se zove ona naša Sulejmanova hanuma?) cupkam i širim osmijeh, što bi jedna rekla, od usta do usta.

Mislim da smo, otprilike, to bile mi, sove.

U jednom prelijepom okruženju!

Teško je da nabrojim sve redom, jer reda tu, uobičajenog, nije bilo. Jedni pored drugih stajali su u-na park(ing)u, za stolovima ili na strunjačama: školarci, predškolci i davno-post-školci. Neki momčić od, recimo, 90cm, hrabro pomjera šahovsku figuru visine oko 50cm. Da živimo uz neki dvor i da je ovo najsličnije debitantskom balu, naše bi djevojke bile najtraženije, sa svojim zdravim palačinkama i dobrotskom tortom.

Svuda ste mogli da čujete, s desne strane od ulaska na parking: „Ovo je koma!“, „Ovo je fenomenalno!“, „Mljac, srk“. Ako bi neko pretjerao sa slatkišima ili mušuljama, koje su spremali ribari na početku park(ing)a, mogao je da ode iza paravana  da mu tete u bijelom  izmjere šećer i pritisak.

Bilo je tu i promotivnih materijala, i dobrovoljnih donacija, pa i sklopljenih dogovora za ubuduće.

Bilo je i zelenih, i crvenih, i šarenih i mavenih.

I bilo je pravo zadovoljstvo vidjeti koliko ljudi žele da pomognu drugima, ako ništa drugo a ono da ih opuste barem na par sati.

Naravno, iluzorno je očekivati da su baš svi došli da vide šta se dešava. Neki su zaboravili- oprostićemo im, njima teže. A neki su imali pametnija posla. Recimo, večera za stolom,na ispeglanom stoljnjaku, uz televizor. Ovdje moram da ubacim komentar malih izviđačica. „ Je li svakog petka ovako? Mi u Baru nemamo ovako. Ovo je super!“  Dakle, zar baš nije moglo da se odvoji pola sata-sat da se vidi nešto novo, drugačije, originalno, nesvakidašnje, što se ne dešava svakog petka.

No, dobro. Svi smo mi svoji. Svi mi vladamo svojim vremenom (ma e!), imamo svoju slobodu, svoje zidove.

“A moja luda želja bije čelom o uski udesni krug, kao ptica o staklo“- kaže Andić. Tako su se juče od 5 do 8 p.m. zaletjeli u stereotipe igrači koji su gluvonijemu djecu i voljne prolaznike učili da uživaju u ritmu salse,klinci koji su razbili strah od ogromnih šahovskih figura, mlade domaćice sa svojim savršenim receptima. I naravno, ptičice-sovice.