Daleki i laki

„Kad smo daleki, laki i nežni, pomislimo: kako su tihi“ neki dijelovi svijeta po kojima korača noga nekog meni bliskog bića. Možda i nisu tihi, ali kad je Crnjanski pisao  ove stihove ne mora biti da je mislio konkretno na Ural, i na snijeg, mislio je, rekla bih, na ono iz prvog dijela pjesme: daleki a nedaleki, laki da preskočimo nogom kao onaj mačak sa čizmama, i dovoljno nježni da pomilujemo “daleka brda i ledene gore, blago, rukom“.

Prvo smo reagovale na Albukerki (Albuquerque), i odmah se sjetile kako je Duško Dugouško pogrešno skrenuo pa završio kod malog pingvina na nekom polu. Do polova baš nismo istraživale (kažu da je tamo malo ladnjikavo), ali svaki  grad(ić)  koji smo  upisale bio je kao da smo uzviknule (crnjanskijevski): Sumatra! Sumatra! Toplo! Toplo!

I dok se navlače i svlače oblaci nad ovim našim „malim mistom“, nad našom polaznom ,nultom tačkom, dok čekamo da nas „sunašce ogrijalo“ obasja, plove misli i riječi ka onome što smo vidjeli ili o čemu smo čuli.

Baš sam se raznježila, jel da? Ali  „putovati znači živjeti“, vidjeti, a ne -zatvarati oči.

I tako, jednog radnog dana, na dva metra od Turističke organizacije Tivta, uz servirane lokalne specijalitete( smokvenjak, arancine i ušećerene bademe), uz rukotvorine Sova ispod strelice koja nas potpisuje, krenuli smo.

Briž(Brugge) je bajkoviti gradić, ispresjecan kanalima, povezan mostićima, sa arhitekturom koja asocira na vintaž (vintage) čokoladne kutije. U vazduhu je miris čokolade i vafla sa kremom od vanile, kome se teško odoljeva. Bar je nama teško da iskuliramo čokoladu!

Davičova Hana, „sa pramenom od vanile, sa prstima kao sveće što u čiraku gore“, ovdje bi se osjećala kao kod svojih.

Gaudijeva Barselona(Barcelona) nudi šarmantne zalogajnice koje, uz kanapee i grickalice, imaju i hrskave puževe u ponudi. „Nisam mogla da probam, ne, iako su me molili!“- kaže jedna naša putnica.

Kazablanka(Casablanca)nudi...Ma što filozofiram! Znamo svi! „Of all gin joints, in all the towns, in all the world, she wolks into mine...“ Ah, uvijek ćemo imati....

 U Napulju(Napoli) glavna šoping(shopping) ulica jasno oslikava 21.vijek, ali kada uđete u prvu paralelnu, kao da ste zakoračili u Felinijevu Italiju s početka 20.vijeka, gdje se život odvija na ulici, pun vreve, mirisa, glasnih trgovaca, tiramole (a?) pune prostrtog veša(ehm) nad glavama prolaznika. Oko će se obradovati i Galeriji Umberto, a uho napolitanskoj muzici.

Pomenula sam tek par gradova, a pazite koliko sam već riječi upisala u zagrade. „Granice mog jezika su granice mog uma.“

„Patra je grad pored kojeg smo prošli jedrilicom, i gdje smo doživjeli jedno od najljepših svitanja ikad, kod mosta na ulasku u Korintski zaliv.“

Brajton(Brighton) je dobro poznat svima koji prate zbivanja u Midsomeru (a jel ono Midsomer ne postoji odistinski?).Tamo Midsomerci često odlaze na izlete, takmičenja crkvenih horova, izložbe cvijeća(ili flowers, kaže jedan naš grandson, jer mu je smiješno kako baba zove to malo mirišljavo). Kako je u životu sve moguće, ako naletite na inspektora Barnabija, obavezno se slikajte i pošaljite nam sliku!

Upsalom(Uppsala) je očarana jedna Sova. Ušuškana je, prijatan univerzitetski grad, u kojem se nalazi najveća katedrala u Švedskoj. Zamak Gustava Vase iz 16.vijeka pun je antikvarnica, ljubaznih i lijepih ljudi.

Ćing Dao...E cvrc, od nas je dosta što smo ga na putokazu napisali u originalu, bar se nadamo da jesmo! Jedna je Sova bila oduševljena što će tamo konačno vidjeti izvornu istočnjačku kulturu, a našla se u sred zapadne Evrope. Ali zato na jutjubu(youtube, al' da znate da se kod nas piše ovako kao ispred zagrade!) neki čika pokriven algama definitivno ostavlja bez teksta.

Prije izvjesnog vremena, u jednom gradu, na jednom trgu, sretnem se ja s prijateljicom. I uz garsonovo :„Bite“, i naše:“dojče, amerikano, mineral vaser und natural vaser“(recimo), i uz bla bla, brzo dođemo do treće, koja više nikad nigdje neće putovati. Zaključimo: kad barem tren provedemo u nekom gradu ili na nekom trgu, mi za sobom ostavimo dio lične energije, Lične Legende,  te će svi koji kasnije prođu tim mjestom osjetiti trag našeg...hah...daha? Postojanja?

 „Sve su samo seobe.“

Dakle, „beskrajni plavi krug i u njemu zvezda“, a pod zvijezdom mi. Pa kud ćeš? Što ćeš?

Konkretno ja, tog radnog dana ću na rabotu, da zaradim „platu“, pa kad „plata“ legne u CKB, dok čekam u redu, baciću oko i ...odoh...

Ako jednom stisnem petlju i pokupim veš sa štrika (tiramole) na vrijeme, ubacim u džep 5-6 onih 2-3 u 1, možda vidim i više od onih šarmantnih putokaza.

Volj mi lijevo ili desno od Albukerkija.

 

Sovogodisnji sajam 2.dio

„Ovo već postaje tradicija ovdje, el?“- jedno je od  retorskih pitanja postavljenih juče, 28.decembra, u parkiću u Tivtu. U onome parkiću kod „fontane“ u kome je sve i počelo.

 Počelo je u aprilu, sa šarenim ribicama okačenim o stari kišobran prekriven plavim najlonom (u nedostatku riba i vode u okruženju), a završava se, recimo metaforički, slikom na fejsbuku, u kome se neka maca pretvara da je sova pa obitava na drvetu. Da je riječ o apsolutnoj metafori može se vidjeti na našim ranijim fotografijama: svuda su Sove, svuda ima drveća (ma i balvana), a ni mačaka nam ne fali.

„Jeste li vidjeli koliko je ljudi lajkovalo moju sovu?“- ponosno je pitao jedan iz pridruženog jata. Ja lično nisam par dana koristila komp u te svrhe, ali vjerujem. A što da ne povjerujem!?

Vidim oko sebe: još jedan divan dan, povelikačku grupu divnih i raspoloženih ljudi i grupu drugih raspoloženih ljudi koji cirkulišu oko nas. Tu je sunce, tu je osmjeh,“decembarsko doba kasno“ ali bez mraza na licu i duši. Čuje se muzika („Radi ove muzike sam i ostala“). Neke kao igraju, pa ta igra samo širi osmjehe, ali tako i treba da bude . Kad su Beketovog Lakija pitali kako se zove igra koju je izvodio dok su čekali Godoa, on je rekao: Mreža. Zamišlja da je u mreži i pokušava da se izvuče. Mi smo, vjerujem, ako ne izašli iz mreže, a ono bar odgrnuli krajičak i naslućujemo kako izgleda van nje.  Jer „teško onima koji su izašli VAN SEBE i mrznu se napolju“.

Da ne bi bilo smrzavanja, kuvali su se vino (domaće),  kafa i  čaj na malim plinskim...kako se ono uopšte zove...rešoima? Bilo je sokića, i kisele vode, i kolačića (opet domaćih).

„Zašto Sove?“-pitao je neko. Odgovor bješe: “Htjele smo da idemo na kuglanje, pa da napravimo tim i majice, i trebalo nam je ime, a jedna je u tom trenutku taman šila neke sove, pa...“  Iz priloženog se da  vidjeti da nam je maštovitost jača strana!

„Moje dame, uživajte i dalje, baš mi je drago da postojite“, rekao je neko, dok se iz zvučnika, ne mogu baš da kažem razlijegala ali čula muzika: To je nama mila majka, to je naša Jamajka...Vamo, namo, tamo ovamo!!! (Valjda sam dobro citirala.)

„Ima puno lipih stvari, ali ne smin kasti“, pamtim iz jedne stare serije, biće da je bilo „Malo misto“. Analogija jasna.

 „Mama, sredio sam sobu“, uzviknuo je punoljetni nasljednik, a kako je glas uvježbao u školskoj predstavi, nije baš dobio aplauz, ali zamalo. Njegov je uzvik  izazvao ovacije kod svih prisutnih, ili kako bi Sove rekle, frenetičnu reakciju. 

Oko 15.30 malo je zahladilo. Sunce se povuklo iza drveća, krenulo dalje, pa i prisutni. Uz tad još rijetke posjetioce, počelo je pakovanje. Biće dana.

I da najavim: istraumirane, valjda, što nam čajevi na sajmu nisu bili od naših ruku ubranih travki, idemo popodne u šetnju po brdima. Sve su te travke dobre „za nešto“, pa što da ne iskoristimo i prezentujemo našu „divlju ljepotu“. Ako ništa drugo, prošetaćemo, ili, kako je to meni prezentovano, „udahnućeš malo nikotina na svježem vazduhu“.

„Učini ono što moraš učiniti, s punom sviješću i proročanski, i niko ti ne smije reći da je to moglo drukčije da se učini; i ne muči se pitanjima kome sviće: za tebe će osvanuti dan...budućnost mora da satre sve patnje, strepnje, zla- ljudskom razumu je neophodna svjetlost!“

Ajmo mi, Sove, na  brdo, dako vidimo nešto više.

Do sljedeće godine, do novih  ShkART marketa, Španja i tkanja, Smilja i bosilja, jedan veseli pozdrav od Sova, svima koji su bili uz nas ovih godinu dana!!!

SOVOGODIŠNJI SAJAM

Danas, utorak, bio je divan dan. Sunčan.

Juče, ponedjeljak, bio je takođe divan dan- jednoj Sovi rođendan!

Prekjuče, nedjelja, bio je isto divan dan. A možda se nama tako činilo, jer smo jeli neku provokativnu (tejstom) sova-tortu.

A prekprekjuče (baš kasnim sa ovim napisima) je bio dan oko kojega smo se zbiljski potrudile. Mada smo mi uvijek najzbiljskije ozbiljne kad su u pitanju ove neozbiljne stvari.

 Jer, ipak, nije mala stvar proslava obljetnice (možda obzimice kad smo mi u pitanju). Maloprije smo raspravljale kad smo se mi to formirale. Da li je to bio 29.decembar, ili 12.januar, ili 31.januar, možda koji dan prije ili poslije tih datuma. Ne bih da hulim, ali to je kao ono pitanje: kad bebi počne da kuca srce. Jer da nije bilo nekih poslova prije toga, i pažnje poslije toga, od tog srceta ne bi bilo ništa. A polako smo došle do toga, do EDS-a (u kome je poenta u demokratiji.Baš!)

Možda je sve počelo dok smo špartali Vrmcem u 9 ujutro 1.januara (ima nas svakakvih!), ili dan poslije dok smo po Grblju obilazile stovarišta sirovina, ili kad smo kod Sv. Roka raspakovale sve one lokal špecijaliteten, da bismo se malo folirale svojim kulinarskim umijećem. Kad god. Kuca.

Da  naglasim u ovom uvodu da su se neki domaćini žalili...ne, škužajte, đe da se žale!...konstatovali da su na svojoj koži osjetili naše ...ehm...aktivnosti. Bilo kao modeli, ili kao kuvari, ili kao vozači.

„Meni se muž žali. Mogu li ja da se ispišem iz Sova!“-„ Ne možeš da se ispišeš jer se nisi ni upisala!“

 Dakle, hvala svima koji su nas podržavali ovih godinu dana. A hvala i onima drugima, jer da nije bilo njih možda bi nam bilo malo dosadno što nas svi podržavaju.

Ako ti misliš jedno, a druga osoba drugo, možda si u pravu, a možda i nisi. Ako ti misliš jedno, a svi ostali drugo, onda si sigurno u pravu jer ne postoji u kosmosu takav konsenzus mudraca!

U svakoj akciji skrećemo pažnju na to da u našim rukama (i doslovno) leži naš život. U igri, u druženju, zdravoj hrani.

Sovogodišnji sajam je bio ponuda robe sa , kako se kaže, „zero kilometar“. Ne računajući razdaljinu od Budve, Cetinja, Podgorice i Herceg Novog, koju su prešli naši saigrači.

„Dijete moje, mene su kao djevojčicu naučili i da pletem i da kuvam“, kaže mi jedna teta, dok sam ja, zaintačena da dovršim rumba šal za koji je predivo došlo iz Brukselesa, gledala u one igle, pod, cipele, suknje i nogavice od pantalona. Iz moje perspektive, dosta je bilo posjetilaca.

                      

„E da neko može sad da nas slika kako pletemo, pa da pošalje sliku u Evropu!“

Čekaj samo da nađem onaj Zorki 8 aparat! Bez blica.

 Zauzele smo jatačku busiju na prolazu, da niko ne može da se izvuče prečicom kroz parkić ispred Montenegrina, usmjeravale ljude da vide nešto što će im definitivno uljepšati dan i , nasmijane, nudile kom kolačić a kom sokić. Možda kaficu ili čajić.

Sjetile smo se prvog okupljanja, ShkART marketa, kad smo bile kao alhemičari i recikliranjem pravile „sad nešto...zlato!“

„Imate li ledeni čaj?“

„Nema ledenog, zlato, ima samo vreli, pa i ako tri puta dosipaš vodu u čašicu, on bude ukusan.“

Winter delight- pravi ukus za pravi dan.

Na ulazu, s lijeve strane, bile su dvije „sovice u nastajanju“, koje su svoje rukotvorine prodavale u šarmantnom i očaravajućem duhu:“Dobar dan. Izvolite“, zvonilo je.

Djeca su se okretala na vrteškama. „Brzo, najbržije!“

Jedna nam se Sova vratila iz Švecke(ups, samo da ukrotim ove crtice ispod teksta!)

E, stvarno. Švecka, Škocka, Hrvacka, ima li još koja zemlja sa tim nastavkom? (Ma što je ovom kompjuteru, samo podvlači!)

Na pitanje: Imate li komentar za blog, izlagači(ce) su nam odgovarale:

-„Dobra ideja, trebalo bi češće“

-„Fina prodaja, kupci nas prepoznaju. Ovakav događaj se rijetko viđa. Vidi se pozitivna energija koja sa učesnica (Sova) prelazi na nas“

-„Trebalo bi ovo bolje reklamirati, mi smo slučajno čuli na radiju“

-„ U narodu je problem. Vrijednosti koje su svuda cijenjene mi marginalizujemo“

Prodavao se nakit od dugmića, dekupaž, nakit  od raznih materijala, zdrava hrana, tkane stvari, oslikani tanjiri.

 -„Ostalo mi još 4 eura. Moram da ih sklonim za ujutro.“

Čini se da smo poslije 90-tih postali malo...Bahati? Šuntavi? Fljakavi? Pa smo pomislili: Ajde da krenemo u Evropu, pa da kupujemo evropske marke garderobe (kad su nam već tako dobre plate), da se hranimo kao Jevropa (nemamo svoje proizvode, pa što ima veze ako je GMO). Problemčić  nam je, mora bit,usporen dotok informacija, jer ono što se nama(naciji)  čini kao poželjno , na globalnom nivou već je prevaziđeno. No, što ima veze, bolje da mi, sokoli, njih poćeramo ispred sebe, pa ako oni preteknu sa zdravom hranom i domaćom radinosti, onda ćemo i mi to prihvatit za 50- 60 godina.

„Obično niko neće ništa da radi, ni da prodaje, ako nije kapnuo „koju crkavicu“ ili ovaj ili onaj. „ Đekna još nije, a ka će, ne znaaamo!

„Koliko se može kad se nešto hoće; dovoljno je bilo razumijevanje opštine za plac i projekat... A gradonačelnik, nema razumijevanja samo za velike investicije, nego i za ono gdje se ima dobra volja. Kako se može uradit bez dosta novca.“

„Najviše nam se društvo sviđa,svi smo nešto zatvoreni; ambijent je lijep, dan još ljepši.“

„Znači, dolazite kod nas u Herceg Novi?“ –„Pa ne znamo, kako ćemo to fizički postić, tri subote za redom!“ – „ Može, srećo, kako ne može! Mi smo žene, možemo mi sve.“

Jel da kažem koju riječ o disbalansu u natalitetu, o kome se tri dana pričalo i na dnevniku?

Još malo komentara od Expedicia, Opštine i Prostoroža.

-„Sove nas usrećuju i uljepšavaju nam život! Super energija!“

-„Sove su super!“

-„Neočekivano sam srela radost, veselje i humor; i dobila sam poklon!“

- „Više dobijamo nego što dajemo!“

Možda mnogo citiram u ovom javljanju, ali prosto ne mogu da progovorim od sreće: dovršila sam šalče!

Na jednoj tezgi, već sam pomenula, prodavao se nakit od dugmića, što me odmah podsjetilo na  priču koju sam davno čitala. Neki  je čovjek mnogo volio da se šeta i gleda u nebo, a dok je to radio, vrtio je dugme na mantilu. Jednog se dana mašio za dugme, a njega nema. Prvo je zbunjeno pipao rukom, a onda je počeo da ga traži. I vidio je kako se mravi kreću. I kako je drveće olistalo. I kako ima ljudi oko njega.

Ako ko nađe to dugme, ili onu španju iz parka, neka nam javi.

Adresu znate: Srećne, Ozarene, Vesele, Energične!!!

Tekst: Marija Jevtić

Fotografije: Lea Lonza

Dan bez automobila

Evo me opet, vrlo brzo nakon prošlog javljanja, u preletu preko novih događanja.

Ove se sedmice obilježava Nedjelja bez automobila, pa smo mi nešto kao planirale da se razbacamo po tivatskim jednosmjernim ulicama, da ih iscrtamo strelicama i prolaznike usmjeravamo ka Pinama , gdje će biti (neko) centralno događanje. Onda smo čule da nema šanse da se ulice zatvore za saobraćaj (valjda  je ovo „city“ tj.siti, što znači suviše veliki da bi mogao pješke da se prođe od tačke A do tačke B), već da će biti zatvorena samo jedna ulica. Kad sam to nagovijestila nekom našijencu, spočitano mi je otprilike ovako: „Što ti je, jadna. Ko će ti zatvorit saobraćaj!“ I bi tako!

U suštini ne znam odakle nam takve (dez)informacije, valjda nas je  zaveo naslov projekta.

Elem, dežurna (polu)zatvorena , recimo, ulica bjehu Pine. Malo smo revidirale broj neophodnih učesnika da bi se ostvario projekat. Sovice zadužene za sporedne uličice su mogle da ostanu doma da spreme: rođendanski ručak ( Srećan porođaj, mama!), veš u mašinu i prašinu tamo gdje joj je već mjesto, majstore (jesu li kasnili?), a nas par smo pokupile jutene jastučiće (konačno bi bio red da kažemo: Hvala Kopa kafi!), trake za „ramove“, krede (bijele i u boji) i krenule u nove volonterske pobjede.

 „Hoćemo li taksijem ili pješke preko Porta?“, pitam ja, a slijedi odgovor:“ E baš bi bilo dobro da dođemo taksijem na Pine da obilježimo Dan bez automobila! I zadržimo ga malo duže dok izvučemo stvari, da nas bolje vide!“

Djeca su počela da pristižu dok smo još oblikovale ramove, i odmah su se, naši, izgleda, najvjerniji fanovi, dali u maštanje. -„Je l možemo da crtamo šta hoćemo?“ –„Može sve sem automobila!“

Dok smo oblikovale španju, igrali su je po gotovim kockicama, nestrpljivi da se završi taj dosadniji dio posla.  „Nikada se neće ponoviti isti ptice let, niti se vratiti čiji život u djetinjstvo“- kaže Desanka Maksimović.

Odskakutala sam je jednom, mada je dio prisutnih već znao pravila, možda zahvaljujući iskustvu sa španjama (sad španjom, pogledaj prethodni zapis!)

Okviri su se formirali dok je bilo (molerske) trake, djeca su se smjenjivala oko njih. Neki bi došli, nacrtali i pošli, neki su dopunjavali već postojeće, a nekima je i to bilo malo, pa su crtali van ramova. Crtali su srca, kuće, cvijeće, a slatko je i malo plavo slonče.

Slatko je u stvari sve, jer je ovo bio još jedan divan sunčan dan, čija se ljepota može vidjeti i ako pješke, trotinetom ili biciklom neko napravi koji đir.

PS: Jedan Smart automobil je dva puta prošao dijelom uz more, a nisam uspjela da mu uslikam registraciju!!!

Tekst: Marija Jevtić
Fotografije: Danijela Stipanić

PARK(ING) DAY

 iliti piknik iliti teferič dej-

planiran je već duže vrijeme, još otkad smo prvi put čuli da Expeditio želi da uradi nešto takvo. „Hoćemo, hoćemo, naaaravno da ćemo da učestvujemo“, odmah smo rekle, mada smo još liječile žuljeve po rukama od pletenja i lupanja pločica za „Španje i tkanje“.(Usput rečeno, ako u nekom dvorištu vidite šarenu španju, prijavite nam, jer je neko „otuđio“ iz parka.)

Pitale smo se šta bismo mogle da radimo na Park(ing) deju. Ljeto tek izmiče, mi smo svaka gledale svoja posla te se nismo okupljale, prevruće je za neki veći projekat. Tako smo skontale da je najbolje da stvar uzmemo zdravo za gotovo i da na svom parking mjestu napravimo parkić  tj.pikničić. Na zemlju ide ćebence: uzele smo jedno karirano(tako je u svim crtaćima) i kao dodatak, jer kola su ipak veća od naših, ovaj, leđa, još jedno, koje je vrijedna sova skinula sa drveta u tivatskom parku (a koje vrijedna ruka nekog domaćeg piromana nije uspjela da spali).

Oko ćebenceta smo, za sjedanje, postavile naše jastučiće od jute ispunjene najlom kesama. Pa smo pokupile torbice od platna i starih farmerki, i korpe za piknik, te ih napunile mafinima, fruštulama, projom i voćem. Pa smo skinule sa ormara i izvukle iz ladica razne domine, mikada, čovječe ne jezi se i slično, i nismo bile mnogo istraumirane bez laptopa. Uzele smo svjećice i teglice, da nam osvijetle, uljepšaju i romantiziraju prostor.Da ne prljamo, pepeljaru smo napravile od limenke, recimo, graška.(„E,važno je da imaš cigar“, napomena jednog juniora.) Sve je to išlo brzo,još nam je trebala „debela ladovina“. Posadile smo drvce,ali ono nikako nije htjelo da miruje u uskom prostoru, pa se mudra sova dosjetila da“nužda zakon mijenja“, „posadila“ odvodnu cijev, obukla je u prepoznatljivo šareno šalče, od zelene žice smo uvrtali „grane“ i tako napravile gnjezdašce za naše sova priveščiće. Nije nam baš bila debela ladovina, al nije baš ni da nam je trebala u Kotoru od 5 do 8 post meridiem.

 Igrom slučaja, juče je bilo 20 godina kako je Crna Gora proglašena ekološkom državom, a mi čule da se broj deponija nije smanjio.“Ekologija, to je čovjek u svijetu koji sam uništava“, rekao je jedan mudri čovjek, a nama je bilo lakše da „drvo“ predstavimo kao deponiju. Ili obrnuto?

Malo smo se uplašile da smo statične, ali kad su pored nas počeli da igraju salsu, ufff!!! To je bila prava stvar! Jedna igra sa profesionalcima, neke igraju uz naše ćebiće, a ja izvaljena „na meku dušeku“, ko...(kako se zove ona naša Sulejmanova hanuma?) cupkam i širim osmijeh, što bi jedna rekla, od usta do usta.

Mislim da smo, otprilike, to bile mi, sove.

U jednom prelijepom okruženju!

Teško je da nabrojim sve redom, jer reda tu, uobičajenog, nije bilo. Jedni pored drugih stajali su u-na park(ing)u, za stolovima ili na strunjačama: školarci, predškolci i davno-post-školci. Neki momčić od, recimo, 90cm, hrabro pomjera šahovsku figuru visine oko 50cm. Da živimo uz neki dvor i da je ovo najsličnije debitantskom balu, naše bi djevojke bile najtraženije, sa svojim zdravim palačinkama i dobrotskom tortom.

Svuda ste mogli da čujete, s desne strane od ulaska na parking: „Ovo je koma!“, „Ovo je fenomenalno!“, „Mljac, srk“. Ako bi neko pretjerao sa slatkišima ili mušuljama, koje su spremali ribari na početku park(ing)a, mogao je da ode iza paravana  da mu tete u bijelom  izmjere šećer i pritisak.

Bilo je tu i promotivnih materijala, i dobrovoljnih donacija, pa i sklopljenih dogovora za ubuduće.

Bilo je i zelenih, i crvenih, i šarenih i mavenih.

I bilo je pravo zadovoljstvo vidjeti koliko ljudi žele da pomognu drugima, ako ništa drugo a ono da ih opuste barem na par sati.

Naravno, iluzorno je očekivati da su baš svi došli da vide šta se dešava. Neki su zaboravili- oprostićemo im, njima teže. A neki su imali pametnija posla. Recimo, večera za stolom,na ispeglanom stoljnjaku, uz televizor. Ovdje moram da ubacim komentar malih izviđačica. „ Je li svakog petka ovako? Mi u Baru nemamo ovako. Ovo je super!“  Dakle, zar baš nije moglo da se odvoji pola sata-sat da se vidi nešto novo, drugačije, originalno, nesvakidašnje, što se ne dešava svakog petka.

No, dobro. Svi smo mi svoji. Svi mi vladamo svojim vremenom (ma e!), imamo svoju slobodu, svoje zidove.

“A moja luda želja bije čelom o uski udesni krug, kao ptica o staklo“- kaže Andić. Tako su se juče od 5 do 8 p.m. zaletjeli u stereotipe igrači koji su gluvonijemu djecu i voljne prolaznike učili da uživaju u ritmu salse,klinci koji su razbili strah od ogromnih šahovskih figura, mlade domaćice sa svojim savršenim receptima. I naravno, ptičice-sovice.

ŠARENA PJACA

ŠARENA PJACA

 Novi, jučerašnji hepening, Tivat sitiju je upriličen zahvaljujući maštovitosti i surferskom umijeću svevidećih Sova. Opština je prihvatila, dobri ljudi takođe, i našli smo se na pravom pravcatom buvljaku!

Od ranih devedesetih naovamo, malo smo zaboravili osnovno značenje riječi „buvljak“, pa smo govorili, recimo:“ Idem u Tuzi „.(Do pozorišta?) U neka dobra stara vremena, prosljeđivali smo jedni drugima stvari koje nam ne trebaju, pročitane knjige, igračke. Danas je životna filozofija:“ Vrijediš koliko ljudi na prvi pogled vide da vrijediš“, pa se ljutimo ako neko pokuša da nam pokloni  nešto polovno. „Ali ona misli da ja nemam 8 eura za knjigu“, misli se u sebi, a ljubazno kaže:“ Ma ne treba, kupiću sama“. Dok sam nagovarala prijatelje da učestvuju u akciji, sve vrijeme sam bila svjesna toga da je buvljak –buvljak i da čovjek više vrijedi(?) ako se zaustavi ispred butika u kome novčanik košta 80 eura, nego na takvom jednom mjestu očekivano  punom prašine, ali da nema prizvuk „antikno“. I moram opet da se vratim na ideje i pisanje o njima s početka naših performansa.

Šta radimo sa starim stvarima? Bacamo ih? Koristimo ih za prašinu ili brisanje poda poslije krečenja? Ima, naravno, i takvih koje i nisu za nešto drugo, ali, da vam pravo kažem, ima i onih koje nikad ne bih, recimo, ponizila takvom radnjom. Stoje u ormaru, i tu su, draga uspomena na dragu osobu, ili lijep trenutak, ili neko putovanje. Povremeno ih provjetrimo.  Ili ima onih drugih, koje smo rado nosili, ali trenutno ne idu ni uz jedan komad garderobe, pa samo „skupljaju prašinu“. Omladincima porasle none do broja „četrezdeset“, a znamo da su negdje po kući njihova prva peraja, kad su (na)učili da plivaju. Djeca se poženila i poudavala, a njihove igračke prebacujemo iz kutije u kutiju („Ma valjaće, neka ih“).

Sinoć se zbila jedna prosto emotivna scena. Žena je donijela sliku od prije 30 godina, na kojoj je u istoj suknji koju je upravo vidjela na štandu. Suknju je kupila za 2-3 eura, i vratila se, vjerujem, podmlađena kući. To je obrnuta priča „Slike Dorijana Greja“. Suknja koja se prodavala nije kupljena prije 30 godina, prosto je bila neki modni hir trenutka.

Čuli smo da ovakav tip prodaje njeguju u Beču i Pragu. Tamo je „flea market“ dio grada. Bečki je toliki da se ne vidi s kraja na kraj, i tamo ima „čak i traktora, ma nema što nema“. Za Praški nisam čula komentar, ali mora da je dobar (sudeći po njihovoj šunki i pivu, ako to može, „a što ne bi moglo“, da se poredi). Samo sam uhvatila komentar, dat uz osmijeh:“ Ovo smo vidjeli u Pragu“.

Šta da vam kažem, Sove su bečka škola. Mada, uz onih 18 tezgi prije smo bečki vrtić, no važno je da se nešto dešava.

Slijede oni stereotipni komentari. „Ovo nisam odavno vidio.“ „Ne mogu da vjerujem, ma vidite ove boje, samo dva eura!“ „Oh, what is this?!“ Svi ovi komentari idu, naravno, uz širok osmijeh.

Jedan mlađahni mesje na malom globusu pokazuje svojoj madmoazel (mademoiselle, ha, znam da napišem, ili bar mislim da znam!), pokazuje joj gdje je Australija, gdje France a gdje smo sada.  A brate slatki, nađe li nas više?!

I tako, dok je vješto oko majstor- fotografa hvatalo detalje, mogli ste da vidite flašice iznad glava: podigne se pogled sa eksponata, pa se sipne malo vodice u usta, užarena na vrućini, sve do nekih osam sati. Mislim da su ovaj buvljak zakazali u (pred)večernjim satima da ne bih urnisala ljude s kafom. Ja sam, malkice, kavopija. To mi je ostalo iz davnih dana kad smo prevrtali šolju, i gatali tri puta po tri želje.

Oko osam sati je počela lambada. Prvo sam vidjela jednu Sovu kako dodiruje ramena, onda još jednu kako pravi figure rukama po vazduhu, pa sam i sama počela da se plješćem po nogama. Poslije pola sata neko mi je rekao: „Pomeni komarce, sad bi jedno prskanje „Autanom moglo da se naplati 50 centi“. Onda je jedan slatki dečkić, koji očigledno nema slatku krv, konstatovao:“ Mislim da ima komaraca ovdje“. Bilo mi je malo žao što sam popila kapućino, pa nisam mogla da okrenem šolju i poželim da mi neko donese „Autan“. Tako je bilo od trenutka kad su se upalili reflektorčići, sve dok se vazduh nije prohladio, pa smo prešli na laganiji ples- pakovanje.  

Pomenuli smo komentar jedne Tivćanke:“ Nikada nisam primijetila da se na ovom trgu nalazi bunar, sve do večeras“. „Poznaj samoga sebe“, rekao je jedan mudrac. „Drugo ljudsko biće se nikad ne može upoznati i razumjeti dok se, ma i na tren, ne obuju njegove cipele i malo ne prošeta u njima“, konstatovao je američki pisac Harper Li uz roman „Ubiti pticu rugalicu“.

Opšte je mišljenje da bi „ ovako nešto što sam vidio samo u američkim filmovima“ trebalo da se događa bar jednom mjesečno. Možda, i takav komentar smo dobili, u onom istom parku od „Španja i tkanja“. Ili na nekom prometnijem mjestu (mada se ja nisam mogla mrdnuti od tezge, bez obzira na cjelovečernju zaradu od 5 eura i 60 centi (za ove cente smo se cenjkale, ja krenula od eura!). Majko, što me dade u pogrešnu školu!

Mi mislimo da bi trebalo da se bolje poznajemo. „Tri hiljade zvijezda možemo da izbrojimo, ali oči jedni drugima ne vidimo“ mislim da je napisao ,već po djelu pomenut u ovom javljanju , Oskar Vajld. Prepoznajemo biografije pisaca, prati se ko je kome šta rekao na „Farmi“, ponekad se osamimo na svome peškiru na ponti... A još uvijek ima onih koji samo prođu kroz neki performans, uz možda komentar:“Ma da, pokupile su što im ne treba iz ormara, pa hoće da neko to kupi“. Nije u tome bila čar ove večeri.           “ Proći život nije polje preći“ , kaže Pasternak. Da znamo za drugi put: malo „Autana“ prije izlaska, a onda nogu pred nogu, od krpice do krpice. Kad je Popa napisao:“Vrati mi moje krpice“, istina, nije mislio baš na buvljak, ali...šta znam...men š čini da nije ni mnogo daleko.