SMILJE I BOSILJE

Danas, 20.aprila , Sove su opet zasovile. Na Trgu Magnolija, od 10 prijepodne do 3 popodne, dešavalo se nešto nesvakidašnje, neobično, originalno, ili da citiram posjetioce:“ Svašta!“, „Svaka vam čast“, „Ma vidjela sam ovo na internetu, i baš sam mislila kako bi to moglo da se napravi!“, „ Sve sam slikala! Taman kad pomislim:E ovo mi je najljepše, naiđem na nešto drugačije!“.Citirala bih posjetioce i dalje, prilježno sam hodala sa svešcicom i ispunila tri strane ovakvim i sličnim komentarima, ali sam, ups, zagubila svešcicu. Zato sada, prstićima ranjavim od koprive (kao da mi jedno ranije pravljenje čorbe kad sam rukom pritisla koprivu da se popari, nije bilo dovoljno) i izbodenima od kaktusa (malo je pirkalo na trgu) pokušavam da po sjećanju prenesem još jedan divan dan.

 S maleckom razlikom, danas jedno sovče slavi 18.rođendan! Sovčetu srećan rođendan a mama sovi srećne muke junačke na taj dan!

Uz punu podršku Opštine (znači: sađenje, presađivanje, nošenje, prenošenje...) organizovan je dan „Smilje i bosilje“, kao naš doprinos Danu planete Zemlje i tim povodom ozelenjavanju i oživljavanju javnih gradskih površina.

Za trajnu promjenu na trgu, dva stabla jasmina na ulazu u zelenu pijacu, zaslužni su Opština i Komunalno, a privremene instalacije, koje su izazvale mnoštvo osmjeha danas, osmislile su Sove. Da se zna, ako bi koja Sova propustila jedan dan priprema, ono što bi je dočekalo sljedećeg dana i nju bi razveselilo. Znači, ne zamjeramo na osmjesima. A bilo ih je, mašala!

Lorka kaže:“Niti smilje ni školjke morske nisu puti tako nježne“, dok opisuje ženu u jednoj svojoj pjesmi, a meni se čini da smo uspjeli da dočaramo mnogo toga. Nježno smilje je omekšalo oštre ivice jednog sanduka od, valjda, vojnog naoružanja. Stare i umorne stolice su dobile novo „ruho djevojačko“. Zarđale pirije( a kakvih tu oblika sve ima!) su postale čuvari čuvarkuća. Tanke štikle su privukle i muške i ženske poglede. („Vidjeli smo ovo na internetu, ali sa čizmama!“)

Mirisalo je smilje i bosilje kao nekada ormari jedne mama Smiljke.

Opštu atmosferu i ovoga puta su upotpunili najmlađi, koji su se pružili po već pomenutim jutenim jastučićima, i na mušemi crtali, lijepili, temperama i flomasterima dopunjavali, a onda svoje radove okačili na stabalce specijalno osmišljeno za ovaj dan.

Jedna posjetiteljka, Ruskinja, rekla nam je:“ Ja sam vaspitačica, i drago mi je kad vidim da se negdje još ovako misli na djecu“.

Pa komentar dječaka sa jastučeta :“ Ja neću kroasan. A mogu li da ponesem tri za brata?“

U jednom trenutku sam primijetila djevojčicu, koja je ljuto stojala, sa rukama na leđima, i tvrdoglavo gledala starije. Objasnili su mi, kasnije, da nisu mogli da je ubijede da Tivat nije glavni grad Crne Gore!

Sad se sjetih (sorry, izgubljena svešcica!) još jednog komentara: „ Idem samo da pogledam šta se dešava na protestima, pa ću da se vratim“. Jel da komentarišem?

Već godinama se srećemo sa natpisima“ Save the Planet“, a čini mi se da čujemo:“Save a planet“. Kao, tamo neku, hladnu i daleku. A nije ni „tamo neka“ ni „hladna i daleka“, nego ova naša, jedna jedina koju imamo. Prošle, mislim, godine pomjeren je onaj sat opstanka još za minut do katastrofe, a mi smo danas pokušali da ljudima pod prste stavimo jedan od osnovnih elemenata od kojih živimo. Ne jedan, varam se. Bilo je tu svih pet (još je zgodan onaj Brus Vilis!). Cvijeće u zemlji, miris u vazduhu, vodom zalivamo, a vatra i ljubav nas pokrenuli. Eto, pet.

E, da, pokrenuli su i fontanu. Tamo neki (niko to nama poznat, kao, ne bi uradio) bacali su svašta u fontanu, ali je danas, u ne znam tačno koliko (sveščica!) i 11 minuta (a to sam, pak, upamtila!), krenula voda.

Pri kraju dana, malo su nas boljele none. Jedna sova se mudro izula i hodala bosa, ali je druga bila u unihopkama ispod pantalona, indisponirana („Imala sam samo jednu kratku čarapu. Druga je vjerovatno reciklirana.“)

Sportski trener komentariše: „Ne bi bilo loše da se ovako na otvorenom održavaju i takmičenja. Mada je malo nagnut teren“. Pa smo se sjetili emisije D buks of knjige  i treninga“pod opterećenjem“. “Smeha,smeha,smeha dajte deci...“

Pitali su me danas: Znaš li o čemu ćeš da pišeš za blog. A ja, malko ljutkasto: Nemam pojma! Toliko toga bih mogla da napišem! Proljeće, cvijeće, mirisi, osmjesi, ljubav, Lorka... Što bi đaci rekli: Kako da počnem?!

Sad, ja dodajem: Kako da stanem?!

Kad smo počele da planiramo , u glavi nam je bio projekat zelenog zida, koji bi bio poduprt sajlama, i koji bi dopunilo par podmlađenih stolica. Kad se ispostavilo da ne možemo da ozelenimo zid, sljedeća opcija je bila(šaljiva naravno) da se okupimo oko tih stolica i vežemo sajlom, uz uzvike :“Save THE Planet“. To bi, vjerujem, oduševilo našu djecu!

Ovo danas je bilo bolje. Barem bi se Mika Antić složio. „Putuj, prirodo, zri naopaka, samo mi nemir ne pokvari. Volim te jer si zaista tako ko i ja balava za divne stvari“.

S puno petog elementa do sljedećeg viđenja!

Tekst i fotografije: Marija Jevtić

(računar se sam odlučio za ovu papazjaniju od fontova, nikakav trud nije pomogao da se to promijeni...:)