Dan bez automobila

Evo me opet, vrlo brzo nakon prošlog javljanja, u preletu preko novih događanja.

Ove se sedmice obilježava Nedjelja bez automobila, pa smo mi nešto kao planirale da se razbacamo po tivatskim jednosmjernim ulicama, da ih iscrtamo strelicama i prolaznike usmjeravamo ka Pinama , gdje će biti (neko) centralno događanje. Onda smo čule da nema šanse da se ulice zatvore za saobraćaj (valjda  je ovo „city“ tj.siti, što znači suviše veliki da bi mogao pješke da se prođe od tačke A do tačke B), već da će biti zatvorena samo jedna ulica. Kad sam to nagovijestila nekom našijencu, spočitano mi je otprilike ovako: „Što ti je, jadna. Ko će ti zatvorit saobraćaj!“ I bi tako!

U suštini ne znam odakle nam takve (dez)informacije, valjda nas je  zaveo naslov projekta.

Elem, dežurna (polu)zatvorena , recimo, ulica bjehu Pine. Malo smo revidirale broj neophodnih učesnika da bi se ostvario projekat. Sovice zadužene za sporedne uličice su mogle da ostanu doma da spreme: rođendanski ručak ( Srećan porođaj, mama!), veš u mašinu i prašinu tamo gdje joj je već mjesto, majstore (jesu li kasnili?), a nas par smo pokupile jutene jastučiće (konačno bi bio red da kažemo: Hvala Kopa kafi!), trake za „ramove“, krede (bijele i u boji) i krenule u nove volonterske pobjede.

 „Hoćemo li taksijem ili pješke preko Porta?“, pitam ja, a slijedi odgovor:“ E baš bi bilo dobro da dođemo taksijem na Pine da obilježimo Dan bez automobila! I zadržimo ga malo duže dok izvučemo stvari, da nas bolje vide!“

Djeca su počela da pristižu dok smo još oblikovale ramove, i odmah su se, naši, izgleda, najvjerniji fanovi, dali u maštanje. -„Je l možemo da crtamo šta hoćemo?“ –„Može sve sem automobila!“

Dok smo oblikovale španju, igrali su je po gotovim kockicama, nestrpljivi da se završi taj dosadniji dio posla.  „Nikada se neće ponoviti isti ptice let, niti se vratiti čiji život u djetinjstvo“- kaže Desanka Maksimović.

Odskakutala sam je jednom, mada je dio prisutnih već znao pravila, možda zahvaljujući iskustvu sa španjama (sad španjom, pogledaj prethodni zapis!)

Okviri su se formirali dok je bilo (molerske) trake, djeca su se smjenjivala oko njih. Neki bi došli, nacrtali i pošli, neki su dopunjavali već postojeće, a nekima je i to bilo malo, pa su crtali van ramova. Crtali su srca, kuće, cvijeće, a slatko je i malo plavo slonče.

Slatko je u stvari sve, jer je ovo bio još jedan divan sunčan dan, čija se ljepota može vidjeti i ako pješke, trotinetom ili biciklom neko napravi koji đir.

PS: Jedan Smart automobil je dva puta prošao dijelom uz more, a nisam uspjela da mu uslikam registraciju!!!

Tekst: Marija Jevtić
Fotografije: Danijela Stipanić

PARK(ING) DAY

 iliti piknik iliti teferič dej-

planiran je već duže vrijeme, još otkad smo prvi put čuli da Expeditio želi da uradi nešto takvo. „Hoćemo, hoćemo, naaaravno da ćemo da učestvujemo“, odmah smo rekle, mada smo još liječile žuljeve po rukama od pletenja i lupanja pločica za „Španje i tkanje“.(Usput rečeno, ako u nekom dvorištu vidite šarenu španju, prijavite nam, jer je neko „otuđio“ iz parka.)

Pitale smo se šta bismo mogle da radimo na Park(ing) deju. Ljeto tek izmiče, mi smo svaka gledale svoja posla te se nismo okupljale, prevruće je za neki veći projekat. Tako smo skontale da je najbolje da stvar uzmemo zdravo za gotovo i da na svom parking mjestu napravimo parkić  tj.pikničić. Na zemlju ide ćebence: uzele smo jedno karirano(tako je u svim crtaćima) i kao dodatak, jer kola su ipak veća od naših, ovaj, leđa, još jedno, koje je vrijedna sova skinula sa drveta u tivatskom parku (a koje vrijedna ruka nekog domaćeg piromana nije uspjela da spali).

Oko ćebenceta smo, za sjedanje, postavile naše jastučiće od jute ispunjene najlom kesama. Pa smo pokupile torbice od platna i starih farmerki, i korpe za piknik, te ih napunile mafinima, fruštulama, projom i voćem. Pa smo skinule sa ormara i izvukle iz ladica razne domine, mikada, čovječe ne jezi se i slično, i nismo bile mnogo istraumirane bez laptopa. Uzele smo svjećice i teglice, da nam osvijetle, uljepšaju i romantiziraju prostor.Da ne prljamo, pepeljaru smo napravile od limenke, recimo, graška.(„E,važno je da imaš cigar“, napomena jednog juniora.) Sve je to išlo brzo,još nam je trebala „debela ladovina“. Posadile smo drvce,ali ono nikako nije htjelo da miruje u uskom prostoru, pa se mudra sova dosjetila da“nužda zakon mijenja“, „posadila“ odvodnu cijev, obukla je u prepoznatljivo šareno šalče, od zelene žice smo uvrtali „grane“ i tako napravile gnjezdašce za naše sova priveščiće. Nije nam baš bila debela ladovina, al nije baš ni da nam je trebala u Kotoru od 5 do 8 post meridiem.

 Igrom slučaja, juče je bilo 20 godina kako je Crna Gora proglašena ekološkom državom, a mi čule da se broj deponija nije smanjio.“Ekologija, to je čovjek u svijetu koji sam uništava“, rekao je jedan mudri čovjek, a nama je bilo lakše da „drvo“ predstavimo kao deponiju. Ili obrnuto?

Malo smo se uplašile da smo statične, ali kad su pored nas počeli da igraju salsu, ufff!!! To je bila prava stvar! Jedna igra sa profesionalcima, neke igraju uz naše ćebiće, a ja izvaljena „na meku dušeku“, ko...(kako se zove ona naša Sulejmanova hanuma?) cupkam i širim osmijeh, što bi jedna rekla, od usta do usta.

Mislim da smo, otprilike, to bile mi, sove.

U jednom prelijepom okruženju!

Teško je da nabrojim sve redom, jer reda tu, uobičajenog, nije bilo. Jedni pored drugih stajali su u-na park(ing)u, za stolovima ili na strunjačama: školarci, predškolci i davno-post-školci. Neki momčić od, recimo, 90cm, hrabro pomjera šahovsku figuru visine oko 50cm. Da živimo uz neki dvor i da je ovo najsličnije debitantskom balu, naše bi djevojke bile najtraženije, sa svojim zdravim palačinkama i dobrotskom tortom.

Svuda ste mogli da čujete, s desne strane od ulaska na parking: „Ovo je koma!“, „Ovo je fenomenalno!“, „Mljac, srk“. Ako bi neko pretjerao sa slatkišima ili mušuljama, koje su spremali ribari na početku park(ing)a, mogao je da ode iza paravana  da mu tete u bijelom  izmjere šećer i pritisak.

Bilo je tu i promotivnih materijala, i dobrovoljnih donacija, pa i sklopljenih dogovora za ubuduće.

Bilo je i zelenih, i crvenih, i šarenih i mavenih.

I bilo je pravo zadovoljstvo vidjeti koliko ljudi žele da pomognu drugima, ako ništa drugo a ono da ih opuste barem na par sati.

Naravno, iluzorno je očekivati da su baš svi došli da vide šta se dešava. Neki su zaboravili- oprostićemo im, njima teže. A neki su imali pametnija posla. Recimo, večera za stolom,na ispeglanom stoljnjaku, uz televizor. Ovdje moram da ubacim komentar malih izviđačica. „ Je li svakog petka ovako? Mi u Baru nemamo ovako. Ovo je super!“  Dakle, zar baš nije moglo da se odvoji pola sata-sat da se vidi nešto novo, drugačije, originalno, nesvakidašnje, što se ne dešava svakog petka.

No, dobro. Svi smo mi svoji. Svi mi vladamo svojim vremenom (ma e!), imamo svoju slobodu, svoje zidove.

“A moja luda želja bije čelom o uski udesni krug, kao ptica o staklo“- kaže Andić. Tako su se juče od 5 do 8 p.m. zaletjeli u stereotipe igrači koji su gluvonijemu djecu i voljne prolaznike učili da uživaju u ritmu salse,klinci koji su razbili strah od ogromnih šahovskih figura, mlade domaćice sa svojim savršenim receptima. I naravno, ptičice-sovice.

ŠARENA PJACA

ŠARENA PJACA

 Novi, jučerašnji hepening, Tivat sitiju je upriličen zahvaljujući maštovitosti i surferskom umijeću svevidećih Sova. Opština je prihvatila, dobri ljudi takođe, i našli smo se na pravom pravcatom buvljaku!

Od ranih devedesetih naovamo, malo smo zaboravili osnovno značenje riječi „buvljak“, pa smo govorili, recimo:“ Idem u Tuzi „.(Do pozorišta?) U neka dobra stara vremena, prosljeđivali smo jedni drugima stvari koje nam ne trebaju, pročitane knjige, igračke. Danas je životna filozofija:“ Vrijediš koliko ljudi na prvi pogled vide da vrijediš“, pa se ljutimo ako neko pokuša da nam pokloni  nešto polovno. „Ali ona misli da ja nemam 8 eura za knjigu“, misli se u sebi, a ljubazno kaže:“ Ma ne treba, kupiću sama“. Dok sam nagovarala prijatelje da učestvuju u akciji, sve vrijeme sam bila svjesna toga da je buvljak –buvljak i da čovjek više vrijedi(?) ako se zaustavi ispred butika u kome novčanik košta 80 eura, nego na takvom jednom mjestu očekivano  punom prašine, ali da nema prizvuk „antikno“. I moram opet da se vratim na ideje i pisanje o njima s početka naših performansa.

Šta radimo sa starim stvarima? Bacamo ih? Koristimo ih za prašinu ili brisanje poda poslije krečenja? Ima, naravno, i takvih koje i nisu za nešto drugo, ali, da vam pravo kažem, ima i onih koje nikad ne bih, recimo, ponizila takvom radnjom. Stoje u ormaru, i tu su, draga uspomena na dragu osobu, ili lijep trenutak, ili neko putovanje. Povremeno ih provjetrimo.  Ili ima onih drugih, koje smo rado nosili, ali trenutno ne idu ni uz jedan komad garderobe, pa samo „skupljaju prašinu“. Omladincima porasle none do broja „četrezdeset“, a znamo da su negdje po kući njihova prva peraja, kad su (na)učili da plivaju. Djeca se poženila i poudavala, a njihove igračke prebacujemo iz kutije u kutiju („Ma valjaće, neka ih“).

Sinoć se zbila jedna prosto emotivna scena. Žena je donijela sliku od prije 30 godina, na kojoj je u istoj suknji koju je upravo vidjela na štandu. Suknju je kupila za 2-3 eura, i vratila se, vjerujem, podmlađena kući. To je obrnuta priča „Slike Dorijana Greja“. Suknja koja se prodavala nije kupljena prije 30 godina, prosto je bila neki modni hir trenutka.

Čuli smo da ovakav tip prodaje njeguju u Beču i Pragu. Tamo je „flea market“ dio grada. Bečki je toliki da se ne vidi s kraja na kraj, i tamo ima „čak i traktora, ma nema što nema“. Za Praški nisam čula komentar, ali mora da je dobar (sudeći po njihovoj šunki i pivu, ako to može, „a što ne bi moglo“, da se poredi). Samo sam uhvatila komentar, dat uz osmijeh:“ Ovo smo vidjeli u Pragu“.

Šta da vam kažem, Sove su bečka škola. Mada, uz onih 18 tezgi prije smo bečki vrtić, no važno je da se nešto dešava.

Slijede oni stereotipni komentari. „Ovo nisam odavno vidio.“ „Ne mogu da vjerujem, ma vidite ove boje, samo dva eura!“ „Oh, what is this?!“ Svi ovi komentari idu, naravno, uz širok osmijeh.

Jedan mlađahni mesje na malom globusu pokazuje svojoj madmoazel (mademoiselle, ha, znam da napišem, ili bar mislim da znam!), pokazuje joj gdje je Australija, gdje France a gdje smo sada.  A brate slatki, nađe li nas više?!

I tako, dok je vješto oko majstor- fotografa hvatalo detalje, mogli ste da vidite flašice iznad glava: podigne se pogled sa eksponata, pa se sipne malo vodice u usta, užarena na vrućini, sve do nekih osam sati. Mislim da su ovaj buvljak zakazali u (pred)večernjim satima da ne bih urnisala ljude s kafom. Ja sam, malkice, kavopija. To mi je ostalo iz davnih dana kad smo prevrtali šolju, i gatali tri puta po tri želje.

Oko osam sati je počela lambada. Prvo sam vidjela jednu Sovu kako dodiruje ramena, onda još jednu kako pravi figure rukama po vazduhu, pa sam i sama počela da se plješćem po nogama. Poslije pola sata neko mi je rekao: „Pomeni komarce, sad bi jedno prskanje „Autanom moglo da se naplati 50 centi“. Onda je jedan slatki dečkić, koji očigledno nema slatku krv, konstatovao:“ Mislim da ima komaraca ovdje“. Bilo mi je malo žao što sam popila kapućino, pa nisam mogla da okrenem šolju i poželim da mi neko donese „Autan“. Tako je bilo od trenutka kad su se upalili reflektorčići, sve dok se vazduh nije prohladio, pa smo prešli na laganiji ples- pakovanje.  

Pomenuli smo komentar jedne Tivćanke:“ Nikada nisam primijetila da se na ovom trgu nalazi bunar, sve do večeras“. „Poznaj samoga sebe“, rekao je jedan mudrac. „Drugo ljudsko biće se nikad ne može upoznati i razumjeti dok se, ma i na tren, ne obuju njegove cipele i malo ne prošeta u njima“, konstatovao je američki pisac Harper Li uz roman „Ubiti pticu rugalicu“.

Opšte je mišljenje da bi „ ovako nešto što sam vidio samo u američkim filmovima“ trebalo da se događa bar jednom mjesečno. Možda, i takav komentar smo dobili, u onom istom parku od „Španja i tkanja“. Ili na nekom prometnijem mjestu (mada se ja nisam mogla mrdnuti od tezge, bez obzira na cjelovečernju zaradu od 5 eura i 60 centi (za ove cente smo se cenjkale, ja krenula od eura!). Majko, što me dade u pogrešnu školu!

Mi mislimo da bi trebalo da se bolje poznajemo. „Tri hiljade zvijezda možemo da izbrojimo, ali oči jedni drugima ne vidimo“ mislim da je napisao ,već po djelu pomenut u ovom javljanju , Oskar Vajld. Prepoznajemo biografije pisaca, prati se ko je kome šta rekao na „Farmi“, ponekad se osamimo na svome peškiru na ponti... A još uvijek ima onih koji samo prođu kroz neki performans, uz možda komentar:“Ma da, pokupile su što im ne treba iz ormara, pa hoće da neko to kupi“. Nije u tome bila čar ove večeri.           “ Proći život nije polje preći“ , kaže Pasternak. Da znamo za drugi put: malo „Autana“ prije izlaska, a onda nogu pred nogu, od krpice do krpice. Kad je Popa napisao:“Vrati mi moje krpice“, istina, nije mislio baš na buvljak, ali...šta znam...men š čini da nije ni mnogo daleko.

ŠPANJE I TKANJE u tivatskom parku

Subota, 11.maj. 

Opet divan dan! Jedan sovan slavi rođendan!

(Ma svladaćemo mi vremenom svu terminologiju sa korijenom sov-!)

Sove su se zahuktale! Danima tražim pravi glagol koji ide  uz „sove“, i konačno sam ga našla! U prošlom javljanju sam rekla da sovimo, a to može da znači i da spavamo (slipimo, šlafimo, napomena pisca za sve strane obožavaoce), a po slikama se vidi da u stvari obitavamo uz drveće. “ Ja sam odlučila da danas budem na drvetu. Ja sam prava sova.“

„Kad bi drveće hodalo i ptice bi se razletele na sve strane. Drveće bi hodalo, i mahale njegove grane“- pamtim stihove iz jedne pjesme za djecu, iz onog perioda kad se još smatralo da „deca vole smešne reči“ tj.da stihovi za djecu treba da se rimuju. Danas je drveće prohodalo i razmahalo se granama. Obukli smo ga u žive boje. Neko je drvo dobilo malo više kolora, neko malo manje, nekom su sve grane obučene, a neke su ostale golišave. Ne bih htjela da neko pogrešno pomisli da mi ne volimo boje drveća. Znamo da priroda može da stvori mnogo ljepše nijanse od bilo koje ljudske ruke, svjesne smo da nema tog umjetnika koji može da nadmaši ljepotu duge, ili nijanse lišća, ili odsjaje na vodi. Još je Aristotel utvrdio da je čovjekovo stvaralaštvo samo mimezis, a jedini pravi „poiesis“ su Bog i priroda. Opet, dio smo prirode. „Čovjek sam, i ništa ljudsko nije mi strano.“ Zato smo odlučile da malo upletemo svoja krilca, pa smo uplitale, rasplitale, zaplitale. Pletaćim iglama,šivaćim iglama, kukicama, ali i štapićima za ražnjiće! Pleli su se šalovi, paukove mreže, krugovi, cvjetići i cvjetovi (ovo moram da objasnim za slučaj da neko ne prepozna sve oblike koje mi mislimo da smo sa uspjehom ostvarile).

 

 

Takođe moram da naglasim- nismo mi daltonisti! Znamo da „ta plava i ta zelena“ baš ne idu jedna uz drugu, da narandžasta pufna nije savršena kombinacija uz ljubičasto-braon šal (pardon, to nije šal, to je, recimo, tračak), ali, pitajte (ako baš neko hoće da pita) djecu koja su se, mašala!, baš zaigrala ispod krošnji, da li im je nešto zasmetalo. Iz dječijih glasova izdvajam: „Jel vi sad nešto radite ili možete da mi pokažete kako se plete?“, „Tata, naučio sam da pletem!“.

Tako su pričali malo stariji, a mali su bili ušuškani pored svojih vaspitačica i roditelja, i slušali  sovice dok su im čitale kako je, npr. Ježurka Ježić naučio i vuka i lisicu da je dom tamo gdje se čovjek osjeća lijepo i sigurno.

Bilo je zainteresovanih i za čitanje na engleskom jeziku, uz sovicu sa „šalom za čitanje“, koja im je objašnjavala dijelove pročitanog teksta.

 Iz glasova „odraslih“ citiram:“Dakle, uvijek ovdje držiš tri petlje...“ (nap.pisca: alo, sovice, taj bod ne znam!) , jedan dijalog: „A gdje su mi skale?“, „Sova T se  baš igra sa njima“, i  napomenu muškom posjetiocu:“Slab si sa iglama,a!“

Današnja satnica je izgledala otprilike ovako. Probudile smo se oko 4 (slovima: četiri, „Čuš, da spavam!), oko 8.15 krenuli ka parku („Ja sam tip koji smatra da sve što treba da se uradi, treba da se uradi juče, naspram nekih koji smatraju da to može da se uradi u narednih sedam -osam mjeseci, ali i ne mora“), uredno, u koloni („E, pazi nas, ko svadba!“) iznijeli iz automobila ploče za španju, kockice za iks-oks, i oko stotinjak kilometara (brat bratu, ako ne i više!) šalova, korpu sa lastišima, reketima i lopticama, frizbijima... Dočekali su nas drugi vrijedni ljudi, koji su pripremili zemlju za postavljanje od sada stalnih igrica u parku, pa smo počeli da oblačimo drveće. (Završili smo sa oblačenjem u 16h 53 min!)

U jednom trenutku, sova L je objašnjavala nekim Englezima u čemu je suština projekta.(Bolje da ja to ne pišem na engleskom, garant ću da zaboravim neko slovo! Mislim, kao, napisala bih ja to tačno, samo me brine slovo-dva!) Rekli su da nikad nisu vidjeli nešto slično. I fotografisali, naravno.

Pričali smo i na ruskom. „Mooože maala da uzme paapir za crtaanje.“ (Razbijamo ruski!)

Oko 9.40h su nam se pridružili „zimzeleni“, oko 10 maleni, oko 11 su stigli predškolci. Stariji osnovci su stigli nešto kasnije, pa su neki roditelji došli  po njih. („A koliko vi godina ovo radite?“, „Ma tek smo počeli prije dva mjeseca.“)

Na pitanje: „Kako vam se, sa strane gledate, ovo čini?“, dobili smo odgovor:“Dugine boje, veselo!“. Na potpitanje: „A imate li, nezvanično, neki loš komentar?“,odgovoreno je:“Nemam loš komentar, sve što se tiče djece je veselo“.

 A onda je do nas stigao „dobar glas“ da je „zabrinuti građanin“  zvao Radio Tivat da se neki okupljaju u parku i gaze travu, koja je s mukom iznikla.

“O, vi ne znate tužnu o smrti trava priču“- davno je pisala Desanka Maksimović, u želji da zaštiti sve što je nejako. Trudili smo se (i sove i prisutni) da zaštitimo i travu, i drveće, i lišće. Ni u jednom od projekata nismo ukucali ekser u živo drvo, priroda se pobrinula da nam pruži oslonac za naše novotarije.

Priroda se, vjerujem, pobrinula i da nekome (nismo baš najprvi!) sine (klik!) da bi (možda, recimo) bilo interesantno da provjerimo (reforma je čudo!) kako se ponašaju djeca van svog uobičajenog okruženja (čitaj: mobilni, kompjuter, laptop, ekstra tv, kablovska, soba, slušalice). Pa smo ih (eksperimentalno) ubacili u džunglu, u kojoj su prinuđeni (ako hoće da opstanu) da igraju španje, iks oks, vrte hula hop ili preskaču lastiš. Koliko sam mogla da uočim, nije im to baš tako teško padalo!

 Jedan se tata dosjetio da bi mogle da se „izdube rupe za klikere“ (to je ono malo okruglo, kao  stakleno, ako se neko sjeća).

 Da vam kažem pošteno, ne znam kako se priprema teren za klikere, ja sam curica i preskakala sam lastiš!

Tekst: Marija Jevtić
Fotografije: Lea Lonza

SMILJE I BOSILJE

Danas, 20.aprila , Sove su opet zasovile. Na Trgu Magnolija, od 10 prijepodne do 3 popodne, dešavalo se nešto nesvakidašnje, neobično, originalno, ili da citiram posjetioce:“ Svašta!“, „Svaka vam čast“, „Ma vidjela sam ovo na internetu, i baš sam mislila kako bi to moglo da se napravi!“, „ Sve sam slikala! Taman kad pomislim:E ovo mi je najljepše, naiđem na nešto drugačije!“.Citirala bih posjetioce i dalje, prilježno sam hodala sa svešcicom i ispunila tri strane ovakvim i sličnim komentarima, ali sam, ups, zagubila svešcicu. Zato sada, prstićima ranjavim od koprive (kao da mi jedno ranije pravljenje čorbe kad sam rukom pritisla koprivu da se popari, nije bilo dovoljno) i izbodenima od kaktusa (malo je pirkalo na trgu) pokušavam da po sjećanju prenesem još jedan divan dan.

 S maleckom razlikom, danas jedno sovče slavi 18.rođendan! Sovčetu srećan rođendan a mama sovi srećne muke junačke na taj dan!

Uz punu podršku Opštine (znači: sađenje, presađivanje, nošenje, prenošenje...) organizovan je dan „Smilje i bosilje“, kao naš doprinos Danu planete Zemlje i tim povodom ozelenjavanju i oživljavanju javnih gradskih površina.

Za trajnu promjenu na trgu, dva stabla jasmina na ulazu u zelenu pijacu, zaslužni su Opština i Komunalno, a privremene instalacije, koje su izazvale mnoštvo osmjeha danas, osmislile su Sove. Da se zna, ako bi koja Sova propustila jedan dan priprema, ono što bi je dočekalo sljedećeg dana i nju bi razveselilo. Znači, ne zamjeramo na osmjesima. A bilo ih je, mašala!

Lorka kaže:“Niti smilje ni školjke morske nisu puti tako nježne“, dok opisuje ženu u jednoj svojoj pjesmi, a meni se čini da smo uspjeli da dočaramo mnogo toga. Nježno smilje je omekšalo oštre ivice jednog sanduka od, valjda, vojnog naoružanja. Stare i umorne stolice su dobile novo „ruho djevojačko“. Zarđale pirije( a kakvih tu oblika sve ima!) su postale čuvari čuvarkuća. Tanke štikle su privukle i muške i ženske poglede. („Vidjeli smo ovo na internetu, ali sa čizmama!“)

Mirisalo je smilje i bosilje kao nekada ormari jedne mama Smiljke.

Opštu atmosferu i ovoga puta su upotpunili najmlađi, koji su se pružili po već pomenutim jutenim jastučićima, i na mušemi crtali, lijepili, temperama i flomasterima dopunjavali, a onda svoje radove okačili na stabalce specijalno osmišljeno za ovaj dan.

Jedna posjetiteljka, Ruskinja, rekla nam je:“ Ja sam vaspitačica, i drago mi je kad vidim da se negdje još ovako misli na djecu“.

Pa komentar dječaka sa jastučeta :“ Ja neću kroasan. A mogu li da ponesem tri za brata?“

U jednom trenutku sam primijetila djevojčicu, koja je ljuto stojala, sa rukama na leđima, i tvrdoglavo gledala starije. Objasnili su mi, kasnije, da nisu mogli da je ubijede da Tivat nije glavni grad Crne Gore!

Sad se sjetih (sorry, izgubljena svešcica!) još jednog komentara: „ Idem samo da pogledam šta se dešava na protestima, pa ću da se vratim“. Jel da komentarišem?

Već godinama se srećemo sa natpisima“ Save the Planet“, a čini mi se da čujemo:“Save a planet“. Kao, tamo neku, hladnu i daleku. A nije ni „tamo neka“ ni „hladna i daleka“, nego ova naša, jedna jedina koju imamo. Prošle, mislim, godine pomjeren je onaj sat opstanka još za minut do katastrofe, a mi smo danas pokušali da ljudima pod prste stavimo jedan od osnovnih elemenata od kojih živimo. Ne jedan, varam se. Bilo je tu svih pet (još je zgodan onaj Brus Vilis!). Cvijeće u zemlji, miris u vazduhu, vodom zalivamo, a vatra i ljubav nas pokrenuli. Eto, pet.

E, da, pokrenuli su i fontanu. Tamo neki (niko to nama poznat, kao, ne bi uradio) bacali su svašta u fontanu, ali je danas, u ne znam tačno koliko (sveščica!) i 11 minuta (a to sam, pak, upamtila!), krenula voda.

Pri kraju dana, malo su nas boljele none. Jedna sova se mudro izula i hodala bosa, ali je druga bila u unihopkama ispod pantalona, indisponirana („Imala sam samo jednu kratku čarapu. Druga je vjerovatno reciklirana.“)

Sportski trener komentariše: „Ne bi bilo loše da se ovako na otvorenom održavaju i takmičenja. Mada je malo nagnut teren“. Pa smo se sjetili emisije D buks of knjige  i treninga“pod opterećenjem“. “Smeha,smeha,smeha dajte deci...“

Pitali su me danas: Znaš li o čemu ćeš da pišeš za blog. A ja, malko ljutkasto: Nemam pojma! Toliko toga bih mogla da napišem! Proljeće, cvijeće, mirisi, osmjesi, ljubav, Lorka... Što bi đaci rekli: Kako da počnem?!

Sad, ja dodajem: Kako da stanem?!

Kad smo počele da planiramo , u glavi nam je bio projekat zelenog zida, koji bi bio poduprt sajlama, i koji bi dopunilo par podmlađenih stolica. Kad se ispostavilo da ne možemo da ozelenimo zid, sljedeća opcija je bila(šaljiva naravno) da se okupimo oko tih stolica i vežemo sajlom, uz uzvike :“Save THE Planet“. To bi, vjerujem, oduševilo našu djecu!

Ovo danas je bilo bolje. Barem bi se Mika Antić složio. „Putuj, prirodo, zri naopaka, samo mi nemir ne pokvari. Volim te jer si zaista tako ko i ja balava za divne stvari“.

S puno petog elementa do sljedećeg viđenja!

Tekst i fotografije: Marija Jevtić

(računar se sam odlučio za ovu papazjaniju od fontova, nikakav trud nije pomogao da se to promijeni...:)